Životopis
Ibrica Jusić, pravim imenom Ibrahim Jusić, rođen je 15. prosinca 1944. u Dubrovniku. Kantautor je, šansonijer, skladatelj i gitarist prepoznatljiv po spoju francuske šansone, talijanske kancone, sevdalinke i dubrovačkoga melosa. Mlađi je brat skladatelja Đela Jusića. Odrastao je u glazbenoj obitelji oca Arifa i majke Emine, a kao dijete nastupao je u zboru i dječjim predstavama Kazališta Marina Držića.
Njegovi rani nastupi na dubrovačkim skalinama postali su trajno obilježje karijere. Pjevao je uz gitaru u neposrednom kontaktu s publikom, oblikujući koncertni izraz u kojem su stih i interpretacija važniji od raskošne scenske opreme. Uz potporu Pere Gotovca otišao je u Zagreb, a potkraj šezdesetih afirmirao se na festivalima. Suradnja s Gotovcem i pjesnikom Zvonimirom Golobom donijela mu je nagrade na Zagrebačkom festivalu 1968., 1969. i 1970.
Znatan dio umjetničkoga života proveo je u Parizu, pjevajući u kabareima, na koncertima i francuskoj televiziji. Nastupao je i u drugim europskim zemljama, Sjedinjenim Američkim Državama i Australiji. Izgradio je repertoar vlastitih skladbi, uglazbljene poezije, prepjeva i tradicijskih pjesama. Među pjesmama povezanima s njegovim imenom su „Čovjek bez kafića”, „Trubač sa Seine”, „Deset prsta”, „Emina”, „Ponoć” i „Jubi’ san vašu ’ćer”. Interpretirao je djela Jacquesa Brela i Leonarda Cohena te hrvatskih pjesnika i skladatelja.
Prvi dugosvirajući album „Ibrica Jusić” objavio je 1974. Slijedila su izdanja „Skaline od sudbine”, „Nostromo”, „Emina”, „Čovjek bez kafića” i druga. Albumom „Hazarder” posvetio se Cohenovu repertoaru, a projektima „Amanet” i „Amanet 2” sevdalinci. Njegova se diskografija razvijala usporedno s koncertnim i kazališnim radom.
Na Dubrovačkim ljetnim igrama sudjelovao je u recitalima i dramskim predstavama, među njima u „Životu Eduarda II., kralja Engleske”, „Areteju” i „Kristoforu Kolumbu”. Skladao je glazbu za „Život Miha Pracata” Luke Paljetka. Godine 2024. koncertom „Od Shakespearea do sevdaha” u atriju Kneževa dvora obilježio je šezdeset godina umjetničkog rada i više od pola stoljeća nastupa na Igrama.
Porin za životno djelo dobio je 2019. Njegova životna priča obrađena je u biografiji „Čovjek bez kafića”, nastaloj iz razgovora s Amarom Tikvešom. Ima sina Kristijana. Dubrovniku se vraća koncertima i skalinama, koje su ostale jedan od najprepoznatljivijih prostora njegova umjetničkog identiteta.