Jovan
Sredojević

Jovan Sredojević, poznat i kao Jovo, rođen je 14. ožujka 1948. u Zadru, u obitelji Stevana i Stojanke Sredojević. Završio je Zrakoplovno-tehničku vojnu školu u Rajlovcu kraj Sarajeva. Kao profesionalni vojni radio-tehničar radio je u Mostaru, gdje je upoznao buduću suprugu Katicu Šaše. Imali su sinove Predraga i Nenada. Obitelj se krajem 1960-ih vezala uz Dubrovnik, a njegovo službovanje uz Dubrovnik i Trebinje. Izvori se razlikuju oko točne godine doseljenja. [8; vidi uredničke bilješke]

U JNA je služio u činu zastavnika, u 472. motoriziranoj brigadi „Sava Kovačević”. Tehnička dužnost uključivala je rad na radarskim i radiouređajima na dubrovačkom području. Prema Dubrovačkom dnevniku, uoči i tijekom napada 1991. pomogao je dijelu ročnika napustiti JNA te sudjelovao u onesposobljavanju radara na Šipanu i evakuaciji vojarne na Mljetu. Ostavši unutar JNA, surađivao je s Nojkom Marinovićem i obrani Dubrovnika prenosio podatke o snagama i planovima napadača. [1]

Njegov doprinos nije se ograničio na vojne informacije. DD-ov obljetnički tekst opisuje dopremanje hrane, vode i lijekova civilima na okupiranom području Dubrovačkog primorja te pomoć ranjenima i ugroženima. Posebno je bio povezan sa stanovništvom oko Slanoga. [4] U novinskom isječku iz ožujka 2014. Marinović se prisjeća da ga je upozoravao na opasnost i pokušavao izvući, ali je Sredojević želio ostati ondje gdje je smatrao da još može pomoći. [8]

Ubijen je 24. ožujka 1992., deset dana nakon 44. rođendana, u Banji kraj Slanoga. DD u tekstu iz 2017. njegovu smrt povezuje s otkrivanjem pomoći koju je pružao hrvatskoj obrani i stanovništvu. [5] Kata Sibiljan u priloženom novinskom svjedočanstvu opisuje ubojstvo pred svojom kućom, kamo ga je obitelj pozvala na ručak. Navodi da su došla trojica vojnika te da je tijelo nakon ubojstva ondje ostalo približno jedan dan. Prema istom isječku, pokopan je u Trebinju. Te pojedinosti prenose se kao njezino svjedočanstvo, bez utvrđivanja identiteta počinitelja ili ishoda sudskog postupka. [8]

Predsjednik Republike Ivo Josipović posmrtno ga je odlikovao Redom Nikole Šubića Zrinskog. Odlikovanje je 29. rujna 2014. preuzeo sin Predrag. DD izvještava o inicijativi Udruge pravnika „Vukovar 1991”, Zorana Šanguta i Zdravka Bazdana za priznanje njegova doprinosa. [3] Priložena vijest Slobodne Dalmacije od 1. listopada 2014. također bilježi odlikovanje i Predragovo preuzimanje. [9]

U razgovoru koji je Aida Čakić objavila u Dubrovačkom dnevniku 2019., sin Nenad govori o ocu koji je djecu odgajao bez mržnje prema pripadnicima drugih naroda i vjera. Prisjeća se odlazaka s njim među civile kojima su nosili pomoć. U istom tekstu Bazdan opisuje nastojanja da se javno prepozna Sredojevićeva uloga, dok Nenad govori o dugotrajnoj obiteljskoj boli, stigmi povezanoj s očevom uniformom i ponosu na njegova djela. [2]

Dubrovački dnevnik njegovu je priču nastavio predstavljati kroz obljetnička sjećanja, među ostalim i uz tridesetu godišnjicu smrti 2022. [6] Životopis razdvaja opis ratnog doprinosa i potvrđeno odlikovanje od pitanja formalnog braniteljskog statusa, čije današnje stanje korišteni izvori ne potvrđuju.