Životopis
Marijan Kocković (Zagreb, 23. srpnja 1923. – Dubrovnik, 30. svibnja 1991.) bio je akademski kipar, autor tapiserija i pjesnik. Od 1966. do smrti živio je i stvarao u Dubrovniku, gdje je na Lapadu uredio kuću s atelijerom i galerijom.
Rođen je kao najmlađi od sedmero djece učitelja Stjepana i učiteljice Olge Kocković. Otac mu je umro prije njegova rođenja, pa je obitelj podizala majka. Nakon sudjelovanja u partizanskom pokretu služio je u Ratnoj mornarici. Kiparskom radu približio se 1947. u Splitu, uz poticaj kipara Ivana Mirkovića.
Studij kiparstva započeo je u Zagrebu kod Frane Kršinića i Grge Antunca, a završio u Ljubljani u klasi Karela Putriha. Od 1953. radio je u Sarajevu kao profesor i umjetnik. Preseljenjem u Dubrovnik uspostavio je trajno stvaralačko uporište, zadržavši međunarodnu izlagačku aktivnost. Od 1972. predavao je skulpturu u dubrovačkom programu ljetne škole američkog Hope Collegea.
U kiparstvu se bavio portretima, ženskim aktovima, dječjim likovima i javnim spomenicima. Radio je u kamenu, bronci, terakoti i gipsu, postupno pojednostavnjujući oblike prema sažetim, katkad gotovo apstraktnim kompozicijama. Među djelima su „Balerina”, „Prvo razmišljanje”, „Zbjeg”, „Kolo I” i „Uspavanka”.
Posebno mjesto u njegovu radu zauzimaju tapiserije. Polazio je od tradicijskih ornamenata, razvijajući izražajne odnose boja i tekstura. Sam je tkao i bojio vunu, povezujući tekstil s kiparskim razmišljanjem o prostoru. Među ciklusima ističu se „Boje moje domovine” i „Zodijak”. Izlagao je u europskim gradovima, Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu.
Uz likovni rad pisao je poeziju te objavio zbirke „S imenom tvojim” i „O ženi srcem i dlijetom”. Sa suprugom Slobodankom Đokić, umjetnicom koja se bavila tekstilom i odijevanjem, imao je sinove Marijana, zvanog Maro, i Nevena, zvanog Neno.
Sinovi su nastavili skrbiti o njegovoj ostavštini te su 5. srpnja 2006. očevu lapadsku galeriju otvorili javnosti pod nazivom Galerija Marijan. Godine 2013. djela su mu predstavljena na retrospektivi u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, a zatim i u dubrovačkoj Sponzi. Zagrebačka je izložba obuhvatila 44 rada, dok je u Sponzi izloženo devet odabranih djela.