Preskoči na sadržaj
Svi ljudi/Nojko Marinović
Nojko Marinović
General-bojnik Hrvatske vojske; ratni zapovjednik obrane Dubrovnika i Južnog bojišta

Nojko
Marinović

26. 9. 1948. — 4. 1. 2021.

Nojko Marinović (1948.–2021.) bio je general-bojnik Hrvatske vojske i jedan od ključnih organizatora obrane Dubrovnika 1991. Nakon ranjavanja vratio se na jug Hrvatske i sudjelovao u oslobodilačkim operacijama te zapovijedao Južnim bojištem. [1, 2]

MJESTO ROĐENJABruška, BenkovacPODRUČJE DJELOVANJADubrovnik
Pročitajte životopis ↓
ORGANIZACIJE I DUŽNOSTI
Zapovjedništvo obrane Općine DubrovnikZapovjednik obrane Dubrovnika · 9. 1991.472. brigada JNAZapovjednik 472. brigade JNAJužno bojišteZapovjednik Južnog bojištaGrad DubrovnikZapovjedništvo obrane Općine DubrovnikZapovjednik Zapovjedništva obrane Općine Dubrovnika (1991.)

ŽIVOT, RAD I TRAG

Životopis

Nojko Marinović (Bruška kod Benkovca, 26. rujna 1948. – Dubrovnik, 4. siječnja 2021.) bio je general-bojnik Hrvatske vojske, ratni zapovjednik obrane Dubrovnika i zapovjednik Južnog bojišta. Profesionalno vojno iskustvo i poznavanje ustroja JNA primijenio je u organiziranju obrane dubrovačkog područja 1991., a nakon teškog ranjavanja i liječenja vratio se na jug Hrvatske i sudjelovao u oslobodilačkim operacijama. [1, 2, 19]

Školovanje i vojna služba prije rata

Odrastao je u obitelji s četvero djece. U svjedočkoj izjavi iz kolovoza 2000. naveo je da je osnovnu školu završio u Bruškoj, a gimnaziju pedagoškog smjera u Zadru. Vojnu akademiju kopnene vojske, pješački smjer, pohađao je od 1967. do 1971. Prve dvije godine studirao je u Sarajevu, a druge dvije u Beogradu. Diplomirao je 1971. i dobio čin potporučnika JNA. [2, 19]

Prve četiri godine službovao je u Vojnopomorskom sektoru Šibenik. Najprije je zapovijedao pješačkim vodom, a nakon promaknuća u poručnika sljedeće tri godine pješačkom satnijom pomorskodesantnih snaga. Potom je raspoređen na Lastovo, promaknut u kapetana i postavljen za zamjenika zapovjednika mješovite bojne s pješačkim, topničkim i protuzračnim sastavnicama. Uslijedilo je dvogodišnje školovanje na Komandno-štabnoj akademiji u Beogradu. [19]

Nakon toga zapovijedao je Vojnopomorskim uporištem Korčula u činu majora. Prema njegovoj izjavi, ondje je ostao do sredine 1986., a u drugoj polovici te godine postao je zamjenik zapovjednika 472. brigade u Trebinju, u sastavu Vojnopomorskog sektora Boka. Godine 1987. promaknut je u potpukovnika i imenovan zapovjednikom brigade. Od 1989. pohađao je Komandno-štabnu školu operatike, odnosno Ratnu školu, koju je završio 17. lipnja 1990., nakon čega se vratio zapovijedanju 472. motoriziranom brigadom. U ranijoj biografiji Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik početak njegove službe u Trebinju naveden je kao 1982.; detaljan slijed dužnosti iz svjedočke izjave razlikuje se od tog podatka. [1, 19]

Odlazak iz JNA i dolazak u Dubrovnik

Odluku o napuštanju JNA Marinović je u svojoj izjavi povezao s protivljenjem njezinu djelovanju protiv Hrvatske i promjenama koje je uočavao unutar vojske. Dana 17. rujna 1991. u 23 sata poslao je zapovjedniku Vojnopomorskog sektora Boka Krstu Đuroviću telegram sa zahtjevom za razrješenje svih dužnosti. Sljedećeg dana odveden je na razgovor u Kumbor. Nakon razgovora vratio se preko Nikšića u Trebinje, gdje je 19. rujna predao ured i pokupio osobne stvari. [19]

Prema vlastitom iskazu, 20. rujna 1991. iza podneva sa suprugom je prešao u Hrvatsku; njihovo dvoje djece otputovalo je ranije istoga dana s obiteljskim prijateljem Salihom Alijagićem. Dolazak u Dubrovnik 20. rujna potvrdio je i tijekom svjedočenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 3. travnja 2003. U biografiji Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik 19. rujna naveden je kao datum njegova prelaska u Zbor narodne garde. Zahtjev za razrješenje, predaja dotadašnje dužnosti i fizički dolazak u Dubrovnik zato su zasebno navedeni u njegovoj životnoj kronologiji. [1, 19, 20]

Organiziranje obrane i nabava naoružanja

Već prve večeri u Dubrovniku sudjelovao je na sastanku Kriznog stožera. S predsjednikom Skupštine općine Perom Poljanićem sastavio je popis potrebnog naoružanja i opreme koji je upućen u Zagreb. S Miljenkom Bratošem, koji je vodio regrutni centar, razmatrao je raspoloživo ljudstvo. Prema izjavi, iz Zagreba je zatim stigao brzojav o njegovu imenovanju dozapovjednikom južne Dalmacije, pod zapovjedništvom pukovnika Ante Marinova u Metkoviću. Istodobno je preuzeo organiziranje obrane Dubrovnika. U stožer je uključio profesionalne časnike, među njima Eduarda Čengiju, kojemu je povjerio obranu prilaza gradu s Brgata. [19]

U popisu Zapovjedništva obrane Općine Dubrovnik za 1991. naveden je kao zapovjednik, uz čin potpukovnika/pukovnika. Njegov doprinos obuhvaćao je povezivanje postrojbi, uspostavu zapovijedanja i pripremu malobrojnih, slabo opremljenih snaga za obranu. U kasnijim svjedočenjima Veselko Gabričević i Vido Bogdanović posebno su isticali važnost njegove stručnosti i iskustva. [2; monografija o Specijalnoj jedinici policije Grof]

U noći s 25. na 26. rujna 1991., prema vlastitom svjedočenju, s manjom skupinom pripadnika specijalne policije otišao je na Korčulu i organizirao preuzimanje topova, streljiva i kamiona iz tamošnje vojarne. Oprema je preko Pelješca dopremljena u Gruž. Za topove kojima su nedostajali dijelovi pokušalo se izraditi zamjene u dubrovačkoj tvornici TUP. Marinović je taj pothvat opisao i kao važan poticaj moralu branitelja. [19]

Organizirao je raspored branitelja na prilazima gradu, ubrzanu obuku i promatračnice. Naredio je pripremu skloništa i zaliha hrane te stavljanje bolnice u izvanredno stanje pripravnosti. Zbog ugroženih kopnenih veza mobilizirao je glisere za opskrbu. U izjavi navodi da je 1. listopada 1991. pod njegovim zapovjedništvom bilo 670 pripadnika ZNG-a, policije i mobiliziranih ljudi raspoređenih na širokom području od Slanoga do granice s Crnom Gorom te na dijelu otoka. Broj predstavlja stanje koje je iznio u vlastitom iskazu. [19]

Opsada Dubrovnika i obrana Srđa

Tijekom opsade nastojao je usporavati napredovanje nadmoćnijih protivničkih snaga i očuvati branitelje za obranu samoga grada. Zapovjedništvo je, prema njegovu iskazu, prva dva mjeseca djelovalo u zgradi policije, zatim u hotelu Zagreb u Lapadu, a 1992. preseljeno je u hotel Splendid. [19]

Srđ je smatrao ključnim položajem obrane Dubrovnika. Veći dio raspoloživog topništva usmjerio je tako da može pružiti potporu braniteljima tvrđave, a zbog oskudnih zaliha streljiva osobno je odobravao topničku paljbu. U izjavi opisuje borbe na Bosanci i Strinčjeri u studenome 1991., privremeno povlačenje branitelja s tvrđave i ponovno upućivanje skupine od dvanaest branitelja nakon što je doznao da protivnička vojska nije zauzela Srđ. Isticao je žrtvu branitelja na tim položajima i njihovu važnost za opstanak obrane grada. [19]

Zapovijedao je obranom i tijekom napada 6. prosinca 1991. U svjedočenju je opisao istodobno granatiranje Srđa i Dubrovnika te pružanje topničke potpore posadi tvrđave, koja je zadržala položaj. [19]

Zaštita povijesne jezgre i civilnog stanovništva

U izjavi je naveo da je zabranio postavljanje oružja i vojno djelovanje u povijesnoj jezgri i uz bolnicu, kao i vojne ophodnje unutar stare gradske jezgre. Naredio je obilježavanje zidina UNESCO-ovim zastavama, a bolnice znakom crvenoga križa. Te je odluke objašnjavao zaštitom stanovništva, kulturne baštine i međunarodnog položaja Dubrovnika. [19]

Surađivao je s dubrovačkim pregovaračkim timom, u kojemu su bili Nikola Obuljen, Đuro Kolić i Ivo Šimunović. Prije njihovih sastanaka s predstavnicima JNA upoznavao ih je s vojnom situacijom i dogovarao pregovaračke stavove. Sam, prema iskazu, nije odlazio na te sastanke. Prekide vatre nastojao je iskoristiti za očuvanje streljiva, dopremu opskrbe i jačanje obrane. [19]

Posebno je isticao doprinos Odreda naoružanih brodova Dubrovnik, čije su posade noću održavale pomorsku vezu prema Pelješcu. O njihovoj ulozi govorio je i u intervjuu „Svehrvatski duh pobjede”, objavljenom u Hrvatskom vojniku 1. siječnja 1993., naglašavajući prijevoz oružja, opreme, hrane, ljudi, ranjenika i bolesnika. U vlastitoj izjavi opisao je i dopremu triju samohodnih topova trajektom iz Rijeke početkom 1992., što je ocijenio važnim za obranu i moral grada. [12, 19]

Ranjavanje i povratak na južno bojište

Dana 19. ožujka 1992. teško je ranjen tijekom obilaska obrambenih položaja. U svjedočkoj izjavi opisao je eksploziju mine aktivirane poteznom žicom, u kojoj je više ljudi ranjeno, a on zadobio višestruke ozljede od gelera. Prema njegovu navodu, u dubrovačkoj je bolnici liječen do 3. travnja, u splitskoj do 11. travnja, a od 11. travnja do 29. svibnja 1992. bio je na rehabilitaciji u Krapinskim Toplicama. U izjavi je naveo da je tijekom njegove odsutnosti zapovjedništvo preuzeo Ivo Šimunović. [19, 20]

Suvremeni članak „Veliko Nojkovo srce”, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 1. travnja 1992., bilježio je da je prevladao kritično stanje i da slijedi rehabilitacija. Izvještaj od 4. lipnja iste godine potvrđuje njegov povratak u Dubrovnik, navodi ga u činu general-bojnika i Veselka Gabričevića označava kao njegova nasljednika na čelu obrane grada.

Krajem svibnja 1992. razgovarao je s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Prema vlastitoj izjavi, ponuđenu dužnost u Zagrebu nije prihvatio jer je želio nastaviti posao na jugu. Zatražio je završetak rehabilitacije i vratio se u Dubrovnik. Biografija Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik njegov povratak datira 1. lipnja 1992. i navodi da mu je Tuđman dodijelio čin general-bojnika. [1, 19]

U stožeru generala Janka Bobetka sudjelovao je u izradi planova za djelovanje postrojbi i razbijanje blokade. Prema biografiji MDRD-a, 12. lipnja 1992. u Lozici izradio je prvu zapovijed za operaciju Tigar, potpisujući je kao zapovjednik izdvojenog zapovjednog mjesta Južnog bojišta. U svojoj je izjavi opisao i prijedlog da se u listopadu postrojba obučena na Mljetu prebaci brodom u Cavtat i poveže s grupom Bože Martinovića radi osiguranja zračne luke i Konavala. [1, 19]

Južno bojište i umirovljenje

Uz vojne zadaće sudjelovao je i u susretima s međunarodnim pomagačima Dubrovnika. Dana 22. lipnja 1992. s Perom Poljanićem primio je oxfordsku profesoricu filozofije i humanitarnu djelatnicu koja je Dubrovniku dopremila pet detektora za otkrivanje eksplozivnih naprava.

U svjedočkoj izjavi naveo je da je 5. prosinca 1992. postavljen za zapovjednika Južnog bojišta. Hrvatski vojnik u broju od 18. prosinca 1992. objavio je odluku o njegovu imenovanju zapovjednikom Južnog sektora Operativne zone Split te izvijestio da mu je predsjednik Tuđman 5. prosinca uručio Spomenicu Domovinskog rata 1990.–1992. Slobodna Dalmacija 11. prosinca 1992. izvijestila je o njegovu predstavljanju ratnih operacija novinarima prethodnog dana, navodeći ga kao zapovjednika Južnog bojišta. [11, 19]

Na dužnosti zapovjednika Južnog bojišta zabilježen je i u prosincu 1993. te u izvještajima iz rujna 1995. Prema vlastitoj izjavi, dužnost je obnašao do 30. rujna 1995., kada je otišao u mirovinu. Taj precizan datum dopunjuje raniji biografski navod o umirovljenju krajem 1995. [1, 19]

Na dubrovačkoj svečanosti u rujnu 1995. uručeno mu je odlikovanje Red kneza Domagoja s ogrlicom. Odlikovanja je kao osobni izaslanik predsjednika Republike uručivao general Zvonimir Červenko. Krajem istoga mjeseca priređena mu je oproštajna večera, na kojoj su mu za doprinos obrani hrvatskog juga zahvalili predstavnici vojske i lokalnih vlasti, među njima župan Jure Burić, admiral Vid Stipetić i general Mate Šarlija-Daidža. Marinović je uručio plakete osobama koje su pridonijele obrani domovine. Kao njegov nasljednik naveden je Živko Budimir.

Poslijeratno djelovanje i svjedočenje

U lipnju 2000. njegovo se ime pojavilo u javnoj raspravi o reviziji prava vojnih invalida. Ministarstvo hrvatskih branitelja naknadno je pojasnilo da u njegovu slučaju nije bilo dovedeno u pitanje postojanje invalidnosti, nego pravo na njegu i pomoć druge osobe. U raspravi se u obranu njegova ratnog ugleda uključio i komentator Carl Gustaf Ströhm, podsjećajući na njihove razgovore o napuštanju JNA i obrani Dubrovnika.

U kolovozu 2000. dao je opširnu izjavu istražiteljima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. U dokumentu su kao datumi razgovora navedeni 2., 3., 4., 6. i 7. kolovoza, a kao osobe koje su vodile intervju Clint Williamson i Mike Stephens. Opisao je svoje vojno školovanje, odlazak iz JNA, ustroj obrane Dubrovnika, opsadu, zaštitu grada, ranjavanje i oslobodilačke operacije. Izjava je njegovo osobno svjedočenje o tim događajima. [19]

Krajem rujna 2000. bio je među dvanaestoricom generala koji su potpisali javno prosvjedno pismo o odnosu prema Domovinskom ratu i zapovjednom kadru. Njegovo je ime objavljeno među potpisnicima 29. rujna. U tom je istupu sudjelovao kao već umirovljeni general.

Dana 3. travnja 2003. svjedočio je videovezom iz Dubrovnika u postupku protiv Slobodana Miloševića. Službeni transkript bilježi njegovo potvrđivanje izjave dane istražiteljima u kolovozu 2000. i odgovore na pitanja o opsadi Dubrovnika. [20]

Odlikovanja i kultura sjećanja

Za ratne zasluge dobio je Spomenicu Domovinskog rata, Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red bana Jelačića, Red hrvatskog križa, Medalju Oluja te Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom. Nagrade za životno djelo dodijelili su mu Grad Dubrovnik, Dubrovačko-neretvanska županija i Općina Konavle. [1, 8]

Govorio je na obilježavanju 20. obljetnice obrane Dubrovnika 6. prosinca 2011. i na 25. obljetnici 2016. U javnim je nastupima isticao zajedništvo branitelja te potrebu da se djecu uči pamćenju bez mržnje. Godine 2017. sudjelovao je u obilježavanju 25. obljetnice oslobođenja juga Hrvatske. Hrvatski vojnik 2020. objavio je i svjedočanstvo Milana Grbe o Marinovićevoj zapovijedi za njegov privremeni raspored pod Zapovjedništvo HRM-a radi organiziranja pomorske veze Dubrovnika. [13–16]

Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom primio je 5. kolovoza 2020. u Kninu, na obilježavanju 25. obljetnice Oluje, za doprinos strategiji i vojnoj doktrini. [17]

Obitelj i smrt

Bio je oženjen Magdom Marinović. Njihov sin je Leo Marinović.

U svjedočkoj izjavi iz kolovoza 2000. naveo je da ima dvoje djece i opisao odlazak obitelji iz Trebinja u rujnu 1991. [19]

Preminuo je u Dubrovniku 4. siječnja 2021. Pokopan je 6. siječnja na Boninovu uz vojne počasti. Na njegov je grob položen vijenac i tijekom obilježavanja 30. obljetnice oslobođenja juga Hrvatske 2022. [9, 18]

Obrazovanje

Osnovna škola u Bruškoj. [19]
Gimnazija pedagoškog smjera u Zadru. [19]
Vojna akademija kopnene vojske, pješački smjer, 1967.–1971.; prve dvije godine Sarajevo, druge dvije Beograd; diploma 1971. [2, 19]
Komandno-štabna akademija u Beogradu, dvogodišnje školovanje nakon službe na Lastovu. [19]
Komandno-štabna škola operatike (Ratna škola), od 1989.; završena 17. lipnja 1990. [19]

Postignuća

Organiziranje obrane Dubrovnika 1991. i doprinos oslobađanju juga Hrvatske 1992. [1]
Odlikovanja: Spomenica Domovinskog rata, Red kneza Domagoja s ogrlicom, Red bana Jelačića, Red hrvatskog križa, Medalja Oluja i Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom. [1,8]
Nagrade za životno djelo Grada Dubrovnika, Dubrovačko-neretvanske županije i Općine Konavle. [1]

Životna kronologija

  1. 26. 9. 1948.Rođen u Bruškoj kod Benkovca. · [2, 19]
  2. 1967.–1971.Vojna akademija kopnene vojske, pješački smjer; prve dvije godine u Sarajevu, druge dvije u Beogradu. Diplomirao 1971. i dobio čin potporučnika. · [2, 19]
  3. Nakon 1971.Četiri godine službe u Šibeniku; zatim Lastovo, dvogodišnja Komandno-štabna akademija u Beogradu i zapovjedništvo na Korčuli. · Prema svjedočkoj izjavi [19].
  4. Druga polovica 1986.Postao zamjenik zapovjednika 472. brigade u Trebinju. · Prema vlastitoj izjavi [19]; ranija biografija [1] početak službe u Trebinju navodi 1982.
  5. 1987.Promaknut u potpukovnika i imenovan zapovjednikom 472. brigade. · [19]
  6. 17. 6. 1990.Završio Komandno-štabnu školu operatike, odnosno Ratnu školu, i vratio se u Trebinje. · [19]
  7. 17. 9. 1991.Poslao telegram sa zahtjevom za razrješenje svih dužnosti u JNA. · [19]
  8. 19. 9. 1991.U Trebinju predao ured i pokupio osobne stvari; biografija MDRD-a taj datum navodi kao prelazak u ZNG. · [1, 19]
  9. 20. 9. 1991.Sa suprugom prešao u Hrvatsku i stigao u Dubrovnik; uključio se u pripremu obrane. · [19, 20]
  10. Noć 25./26. 9. 1991.Sudjelovao u preuzimanju naoružanja i vozila na Korčuli za obranu Dubrovnika. · Prema vlastitoj izjavi [19].
  11. 1. 10. 1991.Zapovijedao obranom pri početku općeg napada; u izjavi navodi 670 branitelja na dubrovačkom području. · [19]
  12. 6. 12. 1991.Zapovijedao obranom Dubrovnika i pružanjem potpore braniteljima Srđa. · [19]
  13. 19. 3. 1992.Teško ranjen u eksploziji mine tijekom obilaska obrambenih položaja. · [19, 20]
  14. Ožujak–travanj 1992.Liječenje u Dubrovniku do 3. travnja, zatim u Splitu do 11. travnja. · Prema vlastitoj izjavi [19].
  15. 11. 4. – 29. 5. 1992.Rehabilitacija u Krapinskim Toplicama. · Prema vlastitoj izjavi [19].
  16. 1. 6. 1992.Povratak u Dubrovnik nakon liječenja, prema biografiji MDRD-a; početkom lipnja u tisku naveden kao general-bojnik. · [1]
  17. 12. 6. 1992.U Lozici izradio prvu zapovijed za operaciju Tigar, prema biografiji MDRD-a. · [1]
  18. Listopad 1992.Sudjelovao u pripremi oslobađanja Konavala i osiguranja zračne luke; opisao prijedlog prebacivanja postrojbe s Mljeta u Cavtat. · Prema vlastitoj izjavi [19].
  19. 5. 12. 1992.Naveo kao datum imenovanja zapovjednikom Južnog bojišta; istoga dana uručena mu Spomenica Domovinskog rata. · Datum imenovanja prema [19]; dodjela priznanja prema [11].
  20. 10. 12. 1992.Nastupio pred novinarima kao zapovjednik Južnog bojišta. · Ranije evidentirani izvještaj Slobodne Dalmacije od 11. 12. 1992.
  21. 1995.Odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom bana Jelačića. · [8]
  22. 30. 9. 1995.Završio dužnost zapovjednika Južnog bojišta i otišao u mirovinu. · Datum prema vlastitoj izjavi [19]; [1] navodi kraj 1995.
  23. Kolovoz 2000.Dao svjedočku izjavu istražiteljima MKSJ-a tijekom razgovora 2., 3., 4., 6. i 7. kolovoza. · [19, 20]
  24. 29. 9. 2000.Njegovo ime objavljeno među potpisnicima javnog pisma dvanaestorice generala. · Ranije evidentirana novinska građa.
  25. 3. 4. 2003.Svjedočio videovezom iz Dubrovnika u predmetu protiv Slobodana Miloševića. · [20]
  26. 6. 12. 2011.Govorio na 20. obljetnici obrane Dubrovnika. · [13]
  27. 6. 12. 2016.Govorio na 25. obljetnici obrane Dubrovnika i istaknuo pamćenje bez mržnje. · [14]
  28. 2017.Sudjelovao u obilježavanju 25. obljetnice oslobođenja juga Hrvatske. · [15]
  29. 5. 8. 2020.U Kninu primio Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom. · [17]
  30. 4. 1. 2021.Preminuo u Dubrovniku. · [2]
  31. 6. 1. 2021.Pokopan uz vojne počasti na Boninovu. · [9]
  32. 2022.Na njegov grob položen vijenac u povodu 30. obljetnice oslobođenja juga Hrvatske. · [18]

Izdvojeno

Organizirao obranu Dubrovnika nakon dolaska u rujnu 1991. i zapovijedao tijekom opsade, uključujući napad 6. prosinca. [1, 19]
Prema vlastitom iskazu, sudjelovao u nabavi naoružanja s Korčule, pripremi civilne zaštite i zaštiti povijesne jezgre i bolnice. [19]
Teško ranjen 19. ožujka 1992.; nakon liječenja i rehabilitacije vratio se na južno bojište. [1, 19]
Prema svjedočkoj izjavi, zapovjednik Južnog bojišta od 5. prosinca 1992. do 30. rujna 1995. [19]
O obrani Dubrovnika dao izjavu istražiteljima MKSJ-a 2000. i svjedočio videovezom 3. travnja 2003. [19, 20]
U Kninu 5. kolovoza 2020. primio Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom. [17]

Članstva i djelovanje

JNA — Šibenik (prve četiri godine službe), Lastovo, Korčula; zamjenik zapovjednika 472. brigade u Trebinju od druge polovice 1986., zapovjednik od 1987. do rujna 1991., prema vlastitoj izjavi. Ranija biografija početak službe u Trebinju navodi 1982. [1, 19]
Obrana južne Dalmacije — po dolasku u Dubrovnik imenovan dozapovjednikom, pod zapovjedništvom Ante Marinova u Metkoviću, prema vlastitoj izjavi. [19]
Zapovjedništvo obrane Općine Dubrovnik — zapovjednik od rujna 1991.; u popisu za 1991. naveden kao potpukovnik/pukovnik. Nakon ranjavanja u vlastitoj izjavi spominje preuzimanje zapovjedništva od Iva Šimunovića, a izvještaj iz lipnja 1992. Veselka Gabričevića kao nasljednika. [19; monografija o SJP Grof; ranije evidentirana novinska građa]
Hrvatska vojska / Južno bojište — rad u stožeru Janka Bobetka i zapovjedništvu izdvojenog zapovjednog mjesta; prema izjavi zapovjednik Južnog bojišta od 5. prosinca 1992. do umirovljenja 30. rujna 1995. [1, 19]
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju — izjava istražiteljima u kolovozu 2000. i svjedočenje videovezom iz Dubrovnika 3. travnja 2003. u predmetu Slobodan Milošević. [19, 20]

DUŽNOSTI KROZ VRIJEME

Funkcije i mandati (4)

Zapovjednik obrane Dubrovnika

Zapovjedništvo obrane Općine Dubrovnik

Zapovjednik 472. brigade JNA

472. brigada JNA

Zapovjednik Južnog bojišta

Južno bojište

Zapovjednik Zapovjedništva obrane Općine Dubrovnika (1991.)

Grad Dubrovnik

Zapovjedništvo obrane Općine Dubrovnik

SAČUVAJMO ZAJEDNO

Dopunite priču ili pošaljite fotografiju

Bez prijave. Svaki prijedlog i fotografiju pregledava uredništvo prije objave.