Nojko
Marinović

Nojko Marinović (Bruška kod Benkovca, 26. rujna 1948. – Dubrovnik, 4. siječnja 2021.) bio je general-bojnik Hrvatske vojske i ratni zapovjednik obrane Dubrovnika. U grad je došao uoči napada 1991., s profesionalnim vojnim znanjem i poznavanjem protivničkih snaga, te sudjelovao u oblikovanju obrane u izrazito nepovoljnim okolnostima.

Odrastao je u obitelji s četvero djece. Na Vojnoj akademiji školovao se od 1967. do 1971.; prema biografiji autora Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, završio je Vojnu akademiju u Beogradu i Ratnu školu u Sarajevu. Profesionalnu službu obavljao je u Šibeniku, na Lastovu i Korčuli, a od 1982. u Trebinju. Prije prelaska u hrvatske snage bio je zapovjednik trebinjske vojarne i 472. brigade JNA.

Od Trebinja do obrane Dubrovnika
Prije priključivanja obrani Dubrovnika Nojko Marinović bio je zapovjednik postrojbe JNA u Trebinju. Svoj prelazak na hrvatsku stranu 1991. kasnije je objašnjavao spoznajom da se priprema napad na Dubrovnik. Napustio je dotadašnju vojnu službu i uključio se u obranu grada. U kasnijim razgovorima posebno je isticao razliku između naoružanja i organiziranosti vojske iz koje je otišao te položaja dubrovačkih branitelja.

Dana 19. rujna 1991. prešao je u Zbor narodne garde. Na dubrovačko područje donio je informacije o pripremama napada i preuzeo zapovijedanje obranom. U početku je raspolagao malobrojnim i slabo opremljenim snagama. Njegov doprinos bio je u povezivanju postrojbi, organizaciji zapovijedanja i održavanju obrane tijekom opsade, uključujući 6. prosinca 1991. Suborci Veselko Gabričević i Vido Bogdanović u kasnijim svjedočenjima posebno naglašavaju važnost njegove stručnosti i iskustva. To su svjedočanstva sudionika, a ne izdvojene kvantitativne ocjene vojnih zasluga.

Pri obilasku prve crte 19. ožujka 1992. teško je ranjen. Suvremeni članak „Veliko Nojkovo srce”, objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 1. travnja 1992., bilježi da je prevladao kritično stanje i da slijedi rehabilitacija. Izvještaj od 4. lipnja iste godine potvrđuje njegov povratak u Dubrovnik, navodi ga u činu general-bojnika i Veselka Gabričevića označava kao njegova nasljednika na čelu obrane grada.

Vojna i humanitarna suradnja
U lipnju 1992. nastupao je u činu general-bojnika. Dana 22. lipnja, zajedno s predsjednikom Skupštine općine Dubrovnik Perom Poljaničem, sudjelovao je u primanju oxfordske profesorice filozofije i humanitarne djelatnice koja je pomagala Dubrovniku i upoznavala međunarodnu javnost s napadima na grad. Tom je prilikom Dubrovniku dopremila pet detektora za otkrivanje eksplozivnih naprava.

Nastavio je djelovati u zapovjednoj strukturi Južnog bojišta. Prema biografiji MDRD-a, 12. lipnja 1992. u Lozici izradio je prvu zapovijed za operaciju Tigar. Slobodna Dalmacija 11. prosinca 1992. izvještava da je dan ranije, kao zapovjednik Južnog bojišta, sa suradnicima upoznao domaće i strane novinare s ratnim operacijama. Njegovu aktivnu službu biografija MDRD-a zaključuje umirovljenjem krajem 1995.

Južno bojište i odlikovanje
U prosincu 1993. spominjan je kao zapovjednik Južnog bojišta. Njegovo djelovanje u tom zapovjedništvu zabilježeno je i u izvještajima iz rujna 1995., kada su u Dubrovniku organizirane svečanosti povezane s odlikovanjima i njegovim odlaskom.
Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom. Na dubrovačkoj svečanosti u rujnu 1995. odlikovanja je uručivao general Zvonimir Červenko kao osobni izaslanik predsjednika Republike. Svečanost je povezivala priznanje Marinoviću s priznanjima drugim pripadnicima Južnog bojišta za doprinos u Domovinskom ratu.
Krajem rujna 1995. u Dubrovniku mu je priređena oproštajna večera povodom odlaska u mirovinu. Na večeri su mu za doprinos obrani hrvatskog juga zahvalili predstavnici vojske i lokalnih vlasti, među njima dubrovačko-neretvanski župan Jure Burić, admiral Vid Stipetić i general Mate Šarlija-Daidža. Marinović je pritom uručio plakete osobama koje su pridonijele obrani domovine. Kao njegov nasljednik na dužnosti zapovjednika Južnog bojišta naveden je Živko Budimir.

Nakon rata javno je govorio o obrani Dubrovnika i važnosti pamćenja bez poticanja mržnje. U travnju 2003. svjedočio je o opsadi u postupku protiv Slobodana Miloševića. Dobio je hrvatska državna odlikovanja te lokalna priznanja za životno djelo; 2020. bio je među odlikovanim ratnim zapovjednicima na obilježavanju 25. obljetnice Oluje.

Javna rasprava o invalidskim pravima 2000. godine
U lipnju 2000. Marinovićevo se ime pojavilo u javnoj raspravi o reviziji prava vojnih invalida.
U naknadnom javnom objašnjenju Ministarstva hrvatskih branitelja naglašeno je da u njegovu slučaju nije dovođeno u pitanje samo postojanje invalidnosti, nego pravo na njegu i pomoć druge osobe.
U polemikama koje su uslijedile spominjali su se njegovo ratno ranjavanje i doprinos obrani Dubrovnika. U javnu obranu njegova ratnog ugleda uključio se i komentator Carl Gustaf Ströhm, podsjećajući na njihove ranije razgovore o napuštanju JNA i obrani grada.

Otvoreno pismo generala
Krajem rujna 2000. Marinović bio je među dvanaestoricom generala koji su potpisali javno prosvjedno pismo. Njegovo je ime objavljeno među potpisnicima 29. rujna 2000. Pismo je, među ostalim, izražavalo stavove o odnosu prema Domovinskom ratu i o postavljanju na zapovjedna mjesta ljudi dokazanih u ratu.
U tom je zajedničkom javnom istupu sudjelovao kao umirovljeni general. Umirovljenim se nazivao već u javnim raspravama koje su prethodile objavi pisma.

Bio je oženjen Magdom Marinović. Postojeći profil navodi sina Lea, a nekrolozi suprugu i dvoje djece; drugi obiteljski odnosi nisu dopunjavani bez jasne potvrde. Preminuo je u Dubrovniku 4. siječnja 2021., a pokopan je 6. siječnja na Boninovu uz vojne počasti.