Aziz
Suljević

Aziz Suljević (1949.–1997.) bio je policijski dužnosnik i sudionik organiziranja obrane dubrovačkog područja u Domovinskom ratu. Kemal Tursunović – Zmaj u knjizi „Bošnjaci-muslimani u obrani Dubrovnika 1991.–1995.” opisuje ga kao prvoga službeno imenovanog zapovjednika Kriznog stožera općine Dubrovnik i Kriznog stožera Policijske uprave. Autor navodi da je jedno vrijeme bio jedan od njegovih najbližih suradnika, pa je prikaz ujedno osobno svjedočenje o Suljevićevu radu.

Policijska služba i organiziranje obrane

Prema Tursunoviću, Suljević je imao zvanje samostalnog inspektora policije, a tijekom rata obavljao je dužnost načelnika Operativnog odjela policije i ratnog zamjenika načelnika Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske. Kao zapovjednik kriznih stožera zapovijedao je združenim snagama aktivnog i pričuvnog sastava MUP-a te dragovoljcima dubrovačkog područja. Autor navodi da je pod njegovim zapovjedništvom bilo više od pet stotina naoružanih i posebno obučenih ljudi.

Tursunović piše da je Suljević prilikom imenovanja najprije predlagao da dužnost preuzme netko od drugih rukovoditelja Policijske uprave. Prema autorovu svjedočenju, suradnici su željeli da upravo on preuzme zapovijedanje, što je naposljetku prihvatio.

Autor početnu organizaciju obrane opisuje u okolnostima odsutnosti načelnika Policijske uprave Đura Korde i njegova zamjenika Stjepana Vujnovića, koji su bili na službenom putovanju u Zagrebu, a potom djelovali iz isturenog zapovjednog mjesta u Splitu. Prema tom prikazu, Suljević je u Dubrovniku preuzeo velik dio odgovornosti za organiziranje policije, pripremu borbene gotovosti i okupljanje dragovoljaca. Tursunović također navodi da je Nojko Marinović jedno vrijeme bio Suljevićev zamjenik, prije nego što je preuzeo zapovijedanje obranom.

Suljevićev je rad obuhvaćao organizaciju života i rada Policijske uprave, okupljanje i naoružavanje ljudstva, raspoređivanje ljudi te obilazak ratnih položaja. Surađivao je s Kriznim stožerom općine Dubrovnik i nastojao policajcima i dragovoljcima osigurati oružje i osnovne uvjete za djelovanje. Autor posebno ističe njegovu brigu za ljude i osobni odnos prema braniteljima.

Odnos prema službi i suradnicima

Tursunović Suljevića opisuje kao discipliniranog i zahtjevnog policijskog rukovoditelja. Prema njegovu svjedočenju, od djelatnika je tražio stručnost, temeljitost te pošten i nepristran odnos prema građanima. Nije prihvaćao kašnjenje, nemaran rad i nedolično ponašanje, a protivio se i međusobnim podjelama policajaca i branitelja na podobne i nepodobne.

U knjizi se istodobno iznosi kritičan pogled na odnose unutar ratne Policijske uprave i na kasnije vrednovanje Suljevićevih zasluga. Autor smatra da njegov doprinos obrani nije primjereno priznat i upozorava na zapostavljanje njegova imena u javnom sjećanju. Te su ocjene dio Tursunovićeva osobnog svjedočenja, a ne neovisno potvrđeni zaključci ovog životopisa. Njegova tvrdnja da je Suljević zaslužio čin generala hrvatske policije izražava autorovo mišljenje; priložene stranice ne potvrđuju dodjelu toga čina.

Smrt i sjećanje

Suljević je umro 1997. godine. Godine života 1949.–1997. vidljive su na fotografiji nadgrobnog i spomen-obilježja objavljenoj u knjizi. Potpis uz fotografiju navodi gradsko groblje Boninovo, a natpis na obilježju posvećen je prvom zapovjedniku Kriznog stožera u Dubrovniku 1991. godine.

Tursunović navodi da je Suljević bio prisilno umirovljen te izražava žaljenje zbog načina na koji su nakon rata tretirani on i njegova obitelj. Autorova razmišljanja o povezanosti doživljene nepravde i smrti ne pružaju medicinsku potvrdu uzroka smrti, pa takav uzrok ovdje nije naveden kao činjenica. Jednako tako, navodi o priznanjima, odlikovanjima i muzejskoj zastupljenosti odnose se na vrijeme nastanka knjige, čija godina izdanja nije vidljiva na dostavljenim stranicama.

Prikaz je sastavljen prema poglavlju o Azizu Suljeviću na stranicama 142.–145. i njegovu završetku na sljedećoj fotografiranoj stranici. Na stranici 143. objavljen je portret iz obiteljskog arhiva, na stranici 144. preslika novinskog izvješća o osnivanju Kriznog štaba iz kolovoza 1991., a na stranici 145. fotografija spomen-obilježja na Boninovu. Točni datumi i mjesta rođenja i smrti, školovanje te imena članova obitelji nisu navedeni u dostavljenom izvatku.