Pero
Vićan

Pero Vićan rođen je 25. listopada 1950. u Dubrovniku. Gospodarstvenik, pravnik, politolog, političar i nogometni dužnosnik, višedesetljetnu je karijeru izgradio u dubrovačkom hotelijerstvu, lokalnoj politici i sportu. Dugogodišnji je čelnik Dubrovačkog primorja, bivši zamjenik gradonačelnice Dubrovnika te osnivač i predsjednik Dubrovačkog demokratskog sabora.

Obiteljski je vezan uz Dubrovačko primorje i Topolo. Školovao se u Dubrovniku, a školske je praznike provodio radeći na obiteljskom gospodarstvu. Pomagao je u branju duhana, čuvao stoku i sudjelovao u očevu pčelarskom poslu. Vezu s primorskim selima zadržao je i tijekom poslovne i političke karijere.

Na Sveučilištu u Zagrebu završio je Fakultet političkih znanosti i Pravni fakultet. Položio je pravosudni ispit, a 2001. i ispit za stečajnog upravitelja. Uz rad u gospodarstvu pet je godina honorarno predavao teoriju i praksu samoupravnog socijalizma i marksizam. Kao stečajni upravitelj sudjelovao je u postupcima nad više trgovačkih društava na dubrovačkom i neretvanskom području.

Središte njegove gospodarske karijere bilo je hotelsko poduzeće Dubrovačko primorje. Već sredinom 1980-ih vodio je istoimenu hotelsku organizaciju u sustavu HTP-a Dubrovnik. Kao direktor sudjelovao je u pripremi i izgradnji turističko-apartmanskog naselja Dubrovački vrtovi sunca u Orašcu. U vrijeme dovršetka naselja 1987. zastupao je njegovo daljnje širenje i povezivao turističke investicije sa zapošljavanjem stanovnika Primorja i zaustavljanjem iseljavanja. Nakon organizacijskih promjena u dubrovačkom hotelijerstvu ostao je na čelu Dubrovačkog primorja; početkom 1991. ponovno je izabran za direktora uz potporu radničkog savjeta i zaposlenih.

Na početku napada na dubrovačko područje u listopadu 1991. sa suradnicima je u gospodarskom centru Vrtova sunca u Orašcu organizirao sklonište za stanovnike ugroženih primorskih sela. Ondje je u najtežim danima boravilo više od pet stotina ljudi. Postojeći agregat, opskrba vodom, skladišta, kuhinja i pekara iskorišteni su za smještaj i prehranu prognanika, među kojima su bili djeca, žene i starije osobe iz Dubravice, Majkova, Riđice, Mravinjca, Kliševa, Ljubača i Brsečina.

U poslijeratnom razdoblju nastavio je poslovati u hotelijerstvu i upravljati Dubrovačkim primorjem. Njegovo je poslovanje povezano s turističkim nekretninama u Orašcu, Slanom i Prapratnom. Među većim projektima bila je obnova ratom uništenog hotela Admiral u Slanom, ponovno otvorenog 2008. kao hotela s pet zvjezdica. Paralelno je djelovao kao stečajni upravitelj.

Politički je bio aktivan i prije uvođenja višestranačja. Tijekom 1980-ih sudjelovao je u dubrovačkim društveno-političkim tijelima i radu općinske skupštine, a 1986. spominje se kao član Općinskog komiteta Saveza komunista Hrvatske u Dubrovniku. Na prvim višestranačkim izborima 1990. bio je kandidat SKH–Stranke demokratskih promjena za Društveno-političko vijeće Sabora SR Hrvatske. U kasnijem političkom djelovanju profilirao se kao nositelj samostalne lokalne liste, a potom vlastite stranke.

Na lokalnim izborima 2005. njegova je nezavisna lista osvojila tri mjesta u dubrovačkom Gradskom vijeću. Potporom HDZ-u sudjelovao je u stvaranju gradske većine i postao zamjenik gradonačelnice Dubravke Šuice. Suradnju su ubrzo opteretili javni prijepori. Nakon izbora 2009. politički se povezao s Androm Vlahušićem i sudjelovao u drukčijem rasporedu snaga u gradskoj vlasti. Kroz više izbornih ciklusa bio je gradski vijećnik, a politički utjecaj ostvarivao je i preko predstavnika svoje liste i stranke na županijskoj razini.

Godine 2012. osnovan je Dubrovački demokratski sabor, koji je naslijedio političko djelovanje njegove nezavisne liste. Vićan je postao predsjednik stranke i njezina najprepoznatljivija javna osoba. DDS je djelovanje usmjerio na Dubrovnik i Dubrovačko-neretvansku županiju, komunalnu infrastrukturu, gospodarstvo i socijalna pitanja. Vićan je u kampanjama isticao upravljačko iskustvo iz realnog sektora, samostalnost u odnosu na stranačke središnjice u Zagrebu te potrebu učinkovitije gradske uprave. Kao kandidat za gradonačelnika 2013. među prioritetima je navodio stadion u Lapadu, dom za starije, socijalne stanove i pomoć umirovljenicima.

Njegovu su javnu karijeru obilježili i sudski postupci. U predmetu poznatom kao „afera Šipan”, vezanom uz pozajmicu novca Društva prijatelja dubrovačke starine Dubrovačkom primorju, Vrhovni sud 2015. pravomoćno mu je izrekao šest mjeseci zatvora uvjetno. Na lokalnim izborima 2017. zbog zakonskih posljedica osude nije mogao biti kandidat. Do izbora 2021. nastupila je rehabilitacija i ponovno se kandidirao. Taj postupak treba razlikovati od predmeta „Vrtovi sunca”, povezanog s upisom turističkog zemljišta u vlasništvo Dubrovačkog primorja. Osuđujuće presude protiv Vićana i suca Ive Besjedice u tom je predmetu Ustavni sud ukinuo 2015. Nakon ponovljenih suđenja postupak je završen odlukom Vrhovnog suda od 22. prosinca 2021. kojom je optužba odbijena zbog zastare kaznenog progona.

Na lokalnim izborima 2021. ušao je u drugi krug izravne utrke za gradonačelnika Dubrovnika. U prvom krugu dobio je 2.682 glasa i ušao u drugi krug s Matom Frankovićem. U drugom krugu dobio je 6.135 glasova, a pobijedio je Franković s 9.175 glasova. DDS je osvojio tri gradska vijećnička mandata. Odnosi Vićana i HDZ-a tijekom godina obuhvaćali su suradnju u većini, prekide partnerstva i javne sukobe oko upravljanja gradom, kadrova i prostornih planova.

Ponovno je bio kandidat za gradonačelnika 2025., kada je s 1.891 glasom završio na trećem mjestu i nije ušao u drugi krug. DDS je zadržao tri mjesta u Gradskom vijeću. U ožujku 2026. Vićan i Franković javno su se razilazili oko rada gradske uprave, imenovanja u kulturnim ustanovama i prostornog razvoja Dubrovnika, uz najave preispitivanja njihove političke suradnje.

Nogomet je zasebna i dugotrajna sastavnica njegova života. Uz GOŠK je vezan od mladosti; igrao je nogomet, a igračku je aktivnost prekinuo nakon ozljede koljena. U ožujku 1981. izabran je za predsjedavajućeg Izvršnog odbora GOŠK-Juga, tadašnjeg dubrovačkog drugoligaša. Kasnije je djelovao na čelu NK GOŠK Dubrovnik 1919. i kao predsjednik Plenuma klubova južne skupine Treće hrvatske nogometne lige. U Hrvatskom nogometnom savezu bio je dopredsjednik u vrijeme Vlatka Markovića i osam godina član Izvršnog odbora, a sudjelovao je i u radu natjecateljskih tijela Saveza. Redovito je pratio hrvatsku reprezentaciju i održavao veze s igračima, trenerima i nogometnim dužnosnicima.

Oženjen je i otac troje djece. U javnim istupima posebno je govorio o kćerima Ivani i Mari te naglašavao važnost obitelji i rada. Interes za poljoprivredu zadržao je kroz maslinik iznad Orašca. Njegov je javni nastup prepoznatljiv po izravnom, polemičnom govoru, dok se njegov utjecaj na dubrovački javni život temelji na dugogodišnjem povezivanju gospodarskih, sportskih i političkih uloga.