Vlaho
Bukovac (Biagio Faggioni)

Vlaho Bukovac (Cavtat, 4. srpnja 1855. – Prag, 23. travnja 1922.) bio je hrvatski slikar i profesor, jedna od ključnih osobnosti nastanka hrvatskoga modernog slikarstva. Rođen je kao Biagio Faggioni, a prezime Bukovac počeo je upotrebljavati 1877., potaknut Medom Pucićem. Njegov opus obuhvaća portrete, aktove, pejzaže te velike povijesne i alegorijske kompozicije.

Djetinjstvo, putovanja i školovanje
Godine 1866. sa stricem Franom odlazi u New York. Nakon stričeve smrti dospio je u popravilište, a povratak u Cavtat donio mu je novo razdoblje života na moru. Radio je kao mornar, no nakon ozljede napustio je plovidbu. Godine 1873. s bratom Jozom odlazi u Peru, potom u San Francisco, gdje izrađuje portrete i odlučuje profesionalno se posvetiti slikarstvu. U Pariz stiže 1877.; na École des Beaux-Arts uči kod Alexandrea Cabanela. Od 1878. izlaže na Pariškom salonu i stječe međunarodni ugled. Portretne narudžbe vode ga i u Englesku.

Zagreb i hrvatska moderna
Preseljenjem u Zagreb 1893. snažno utječe na domaću likovnu scenu. Uz njega rade Bela Čikoš Sesija, Oton Iveković, Ivan Tišov i drugi umjetnici. Poticao je rad na otvorenom, slobodniji potez i svjetliju paletu. Sudjelovao je u organiziranju hrvatskoga nastupa na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. te u prijenosu konstrukcije tamošnjega paviljona u Zagreb, gdje je nastao Umjetnički paviljon. Godine 1897. postaje predsjednik novoosnovanoga Društva hrvatskih umjetnika. Sukobi s Izidorom Kršnjavim i polemike povezane s Hrvatskim salonom prethodili su njegovu povratku u Cavtat 1898.

Cavtat, Dubrovnik i Prag
U Cavtatu od 1898. do 1902. slika obitelj, prijatelje i zavičajne krajolike. Za crkvu sv. Nikole izradio je Kristov grob, a za dubrovački Bondin teatar oslikao strop. Nakon Beča odlazi u Prag, gdje od 1903. predaje na Akademiji likovnih umjetnosti. U Cavtat se vraćao tijekom odmora; posljednji ga je put posjetio 1920. Umro je u Pragu, a pokopan je u Cavtatu.

Slikarstvo i važnija djela
Njegov se izraz razvijao od akademskoga realizma prema plenerizmu, simbolizmu i secesijskim te postimpresionističkim postupcima. Posebno mjesto zauzimaju portreti, u kojima je povezivao karakter osobe s pažljivo razrađenim odnosima boja i svjetla. Među važnijim djelima su La grande Iza (1882.), Obitelj Katalinić (1885.), Gundulićev san (1894.), Dubravka (1894.), svečani zastor zagrebačkoga Hrvatskoga narodnog kazališta (1895.), Moje gnijezdo (1897.), Autoportret u bijeloj košulji (1897.), Dante na obali (1900.) i Ružičasti san (1916.). Portretirao je i Celestina Medovića, Meda Pucića, Baltazara Bogišića te Iva Vojnovića.

Funkcije i priznanja
Na praškoj Akademiji imenovan je izvanrednim profesorom 1903., a redovitim 1910.; ondje je djelovao do smrti 1922. Godine 1908. izabran je za predsjednika splitskoga Društva hrvatskih umjetnika Medulić. Počasnim članom JAZU, današnje HAZU, postao je 1919.

Obitelj
Otac mu je bio Agostino Fagioni, pomorac i trgovac, a majka Marijeta Perić. Imao je brata Joza te sestre Anu i Gjorgju. Godine 1892. oženio se Dubrovkinjom Jelicom Pitarević. Imali su četvero djece: Aga Bukovca (1893.–1961.), diplomata; Mariju Bukovac Houdek (1895.–1975.), pijanisticu; Jelicu Bukovac Radosavljević (1897.–1967.) i Ivanku Bukovac Javorsky (1899.–1978.), slikarice. Jelica i Ivanka upisale su 1921. prašku Akademiju i studirale u očevoj klasi.

Autobiografija i ostavština
Za Prvoga svjetskog rata, na poticaj kćeri Jelice, sastavlja autobiografiju Moj život, dovršenu 1918. Knjigu je iste godine objavio zagrebački Književni jug. U pripremi rukopisa sudjelovali su Božo Lovrić i Ivo Vojnović, koji je napisao i predgovor. Autobiografija prati njegova putovanja, životne preokrete i slikarsko sazrijevanje.

Rodna kuća u Cavtatu pretvorena je u muzej 1964. U njoj se čuvaju slikareva djela, obiteljska građa, namještaj i osobni predmeti te radovi njegovih kćeri. Kuća Bukovac čuva i prostor atelijera koji je umjetnik uredio nadogradnjom obiteljskoga doma.